Ivana Ramić još uvijek je studentica i to novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Međutim, neki od njenih prijatelja već su stekli svoja prva prava radna iskustva nakon završenih fakulteta i prepuni su dojmova. Da li ju komentari i doživljaji prvih radnih dana njenih prijatelja plaše, zabavljaju ili motiviraju, saznat ćemo u redovima koji slijede.
Teret „nove male“ uredu
- Ma ipak ću sama, nemam vremena sad malu čekat dok ona to završi! – stojim i slušam sa svojih 25 godina. Ponovno sam najmlađa i svi misle da ništa ne znam. – prepričava Petra svoj prvi ''pravi'' radni dan nakon završetka fakulteta. I ona i Iva i Matej već duže vrijeme rade poslove za koje su se školovali. I svjesni su da u posljednje vrijeme spadaju u kategoriju ''srećkovića'' koji su vrlo brzo nakon završetka studija ili čak za vrijeme njega, dobili posao u struci. No, unatoč tome koliko cijene i vole svoje poslove, vrlo dobro se sjećaju onih prvih ''paklenih'' dana kada su bili novi u uredu.
- Kada sam došla u ured, prvih dva mjeseca sam sve mailove morala preusmjeravati šefici prije nego sam ih slala. Žena nije vjerovala da neću nešto zeznuti! Doduše, vidim da je imala i pravo jer sam zapravo stalno nešto zeznula, - prisjeća se Iva: - sjećam se jednog dana kada mi je kolegica brojala koliko puta sam rekla: - Ajme, ne, pa ja sam ovo krivo! Nakon deset nismo više brojale!
Svi mi kraj studija doživljavamo kao ulazak u svijet odraslih. Kao stasiti (u idealnom slučaju) 23-godišnjaci krećemo na tržište rada i zamišljamo sami sebe kao uspješne poslovne ljude koji (ponovno u idealnom slučaju) rade posao u struci. Većina nas stalan posao počinje tražiti netom prije službene diplome. U to vrijeme smo najstariji na faksu, u domu, u menzi, svuda oko nas mlađarija na pragu 20-ih – nemaju pojma što ih još čeka. A mi, diplomanti, apsolventi – stari, mudri, ozbiljni ljudi krećemo osvajati svijet (ili barem burzu rada).
Onda dođemo u urede, redakcije, gradilišta… i prvih godinu dana nas oslovljavaju s: - A di je ona nova mala?
Nostalgija za studentskim danima
I Petra i Iva i Matej slažu se – prvi ''pravi'' posao te natjera da cijeniš sve one ljetne honorarne poslove i volontiranja koja si odradio kao student. – Zamisli kako bi mi tek bilo da nikad prije toga nisam radio?! – priča Matej: - Na svim onim studentskim poslovima naviknuo sam se da se svakome dogodi greška. Samo što tad grešku doživljavaš puno bezbolnije jer si honorarac, student. Nemaš nikakvu odgovornost, barem ne u svojoj glavi!
Matej je prvi radni dan na posao došao u odijelu jer ''sad je ozbiljan poslovni čovjek koji radi u bankarskom sektoru''. Taj dan Matej i direktor banke bili su jedini ''ozbiljni poslovni ljudi'' u odijelu. Svi ostali bili su ležerno obučeni. – Smijali su mi se cijeli dan ispod glasa. No, barem sam shvatio da se ne moram žuriti s tim odijelima. Ajd' neka još barem par godina nosim traperice i tenisice, odijelo ću kad postanem šef. – smije se.
Kad saznaš da ništa ne znaš
– Užasan stres je kada te šefica pozove u ured jer nisi nešto dobro napravila. Čak i ako ima razumijevanja i samo ti želi objasniti, užasno je. Jer si navikla da si napokon sve naučila, na faksu si sve riješila, napokon si, barem malo, shvatila što želiš sa životom, čini ti se kao da počinješ držati konce u rukama. A onda dođeš na posao i moraš moliti nekog da ti pomogne napuniti klamericu jer ti ne znaš. – prisjeća se Petra: - Ali najgore je pregristi ponos i pomiriti se s tim da nisi sve naučila na fakultetu i da moraš puno toga pitati da shvatiš, priznaje.
Kao kad ponovno upišeš fakultet. Nov si, nikog ne znaš, misliš da svi imaju ekipu osim tebe i nije ti baš jasno što su ti svi izrazi koje svi koriste, a ti nikad čuo. – Kad sam to shvatila, to mi je na neki način i olakšalo ovaj prijelazni period – ionako nisam htjela prestati biti student i odrasti tako brzo!
Ukoliko imate sreće na svom prvom poslu susrest ćete se s izuzetno strpljivom i poticajnom okolinom, ljudima spremnima da vam pomognu i objasne u svakoj situaciji. Nažalost, postoji i ona manje lijepa varijanta gdje ćete pronaći posao u stresnom okruženju gdje vaši nadređeni neće imati vremena ili strpljenja bezbolno vas provesti kroz sve zamke pozicije ''onog novog''. Bilo kako bilo, zapamtite – svi to prolaze i svi su to prošli. Na putu s posla u tramvaju pogledajte dečka u odijelu pored sebe – možda je to Matej koji je taj dan u ured jedini došao u odijelu. Cura u sakou je možda Petra koja taj dan nije otišla na pauzu jer nije znala da postoji popis za pauzu. Ili Iva koja je preskočila jednu adresu i poslala sve mailove taj dan na krive adrese. No, nakon nekoliko mjeseci ili godinu, vi ćete biti ti koji će moći objašnjavati nekome kako se radi. I zaista zavoljeti svoj posao.